Riječ granica sama po sebi budi neku dozu straha u biću. Često čujemo Preći granicu, prekoračiti nečije strpljenje i toleranciju... Čak i u tom kontekstu daje slobodu sagovorniku, koji postavlja granice, da osjeti slobodu i reaguje po svojoj prirodi.
Granice su tu da nam pokažu koliko daleko smo osjetili i proživili slobodu. Preći preko nečijih djela, preći preko određenih događaja, preći preko grešaka, preći preko ličnih principa... U svim ovim prelasci osjećaj slobode je neprocjenjiv, po neke bolan ali za svakoga oslobađajući korak ka promjeni.
Preći državne granice je najlakši oblik prelaska i rušenja principa granice. Šta je u ovom slučaju preko? Pečat u pasošu? Skok preko bare? Ili je pak skok preko slona koji se duboku uspavao u nama i ne mrda mu se iz zone komfora ušuškan u oazu.
Oazu porodice, prijatelja, svog kreveta, svog omiljenog kafića, i nezaobilazne paste uz omiljenu seriju nakon napornog dana.
Slon je od davnina simbol nemogućih granica. Sjećate se Aleksandra Makedonskog i njegovih ratnih slonova? Takvog jednog slona želim (naravno bez stradanja). Pokrenuo se on u meni i poželio da vidi novi materijal za snove.
Osjećaj pokreta, žurim ka avanturi, osvajam nove slobode. Granice u meni se brišu, grupišu, mijenjaju, ali se redovno i prelaze. U oba pravca prelazak prija. Bez granica ne bismo umjeli opisati ono iza nas. Ne bi osjetili toplotu povratka u bazu i moć slobode odluke. Odluka se graniči blisko sa emocijom, a ona je kao što je više puta pokazno, bezgranična. Kako onda ograničiti nečim bezgraničnim bilo šta?
Pitanje konvencija i definicija granica je svega. Svijet bez granica utopijski ideal, a čovjek bez granica mitsko biće. Veća je vjerovatnoća da se čitav svijet ujedini nego da jedno malo biće obriše sve granice unutar svoje duše. Strah, ne znanje, izbori.. Sve to oblikuje držve u nama i gradi mape uma koje dižu zidove. Zidove koje čak ni Isinbajeva lično teško može da savlada sve i da je ugostiš u svom umu.
Pokušaji su bitni. Pronađi alat koji ti odgovara, motka ne pomaže svima. Nekima pasoš otvara granice, nekima ljubav pomogne, dok pak umjetnost flertuje sa svim zidovima, znanje i radoznalost direktno napadaju u srž istih. Čovjek sam sebi je najveći alat i zidar.
Kreneš, preskačeš, rasteš...a onda se desi Nebo!
Nebo kao najveća granica, a šta ima iza neba?
Comments