Prolaznost je ono u šta vjerujem. Kretanje u mjestu je jedino što "radim" od kada si se okrenuo i pošao. Otitišao licem ka novom i ostavio svijet iza sebe. Gradiš novu realnost za tebe i tvoje novo "sve". Ostajem i divim se tvojim leđima. Tvojim koracima koji su sve dalji. Ne mjerim raspon. Prošlo je, a i dalje je aktuelno u mom mikro kosmosu.
Jesen je ta koja otvara pukotine i obnavlja rane koje su jedva zarasle. Stojim i idem. Dišem u prolaznosti ponovljenih dana. Danas kada je 439. dan vidim i osjećam jasnije da te nema. Nema glasa koji smiruje ritam mog srca. Nema pogleda koji obećava ljepotu. Nema dodira koji daje sigurnost. Nema prijatelja u koži ljubavnika. Nema te. Tu si na putanji odlaska. Krećeš se.
Često čujem da ljubav prođe. Ljubav se mijenja i transformiše u više nivoe spiritualnog. Ne postoje dvije identične ljubavi. Naša ljubav je i dalje tu. Prolazi. Prolazi brže sa tvoje strane. Moja strana stagnira u mjestu. Svjesna sam prolaznosti svega, a da li i ljubavi u segmentu našeg postojanja? Da li je ona ta i jedina u kompaktnom segmentu naših života koja je neprekidna i konvergira vrhuncu?
Biram da čekam. Biram da se krećem u mjestu. Zemlja je okrugla (više manje). Znam da ćeš ponovo doći na mjesto odakle si pošao. Stići ćeš na mjesto gdje ja stojim i zamjenićemo uloge. Ja gledam licem ka novom, a ti moja leđa.
Desi li se rotacija oko moje lične ose možda te dočekam pogledom. To zavisi od raznih sila izvan naše moći. Nastavi da se krećeš. Čekam te uporno.Proći će. Proći ćeš. Ljubav ostaće u meni. U zemlji. U univerzumu.
Znaš, spremiću ti ono što najviše voliš da jedeš i naravno piće uz to. Da i ono toplo ćebe je tu, čeka nas. Možda prođe do tada i onaj razlog odlaska. Možda prođem i ja dok ti obiđeš planetu. Ostaće trag. Ostaće moja bajka.
Moram ubrzati ovo kretanje u mjestu. Znaš i inertno tijelo se pokrene pod uticajem jake sile. Možda se nama ta sila u najvećem dometu još uvijek nije dogodila. Još nije prošla. Ljubav se nije ni desila, ako je prošla.
Comments