Kiša danima pada. Depresija budi one najskrivenije emocije koje hrane anksioznost glasnih odjeka unutar kaveza duše. Tijelo treperi, nemir ga drži budnim i na oprezu. Bolovi podsjećaju na život u venama. Glasno lupanje srca uliva strah u oči koje iskaču iz šupljina. San je metafizički pojam nepoznat uplašenom duhu. Olovka, stih, muzika je spas. Spas koji gasi na tren sve uzbune u tijelu i tješi djevojčicu.
Kiša i dalje pada. Krevet kao tvrđava, olovka kao terapija, šetnja kao buka koja nadjačava zabrinutost. Rad koji skreće s teme postojanja u haosu kreativnosti bola da iznova prepadne i posjeti ožiljke. Paravan okićen osmjesima i iskrom u očima daje strancu lažnu nadu da sam ponovo dobro, da je moja duša ozdravila. Djevojčica je svoju patnju prelila betonom, ali vrijeme je jedini alat u borbi protiv radioaktivnog otpada koji ostavlja neizlječive posledice.
Kiša pravi pauzu. Smjelo izlazim na balkon i pozdravljam mjesec. Jedan odgovor u trenu mijenja sliku. Jedna konverzacija umara strah. Jedna hrabra duša se upušta u igru sarkazam i direktnosti kroz humor iz koga u svakom redu vrišti bol. Neprijatni osjećaj postojanja ustupio je mjesto uzbuđenosti. Iščekivanje jutra prevario je san. Posle duže cajta djevojčurak spava. Spava i mirno diše.
Kiša pada i u ponedeljak. Balans kičme i osmjeha, eto to je život. Jedan odgovor, jedan dogovor i jedna uplašena duša ugušena matematikom postojanja.
Kiša namjerava da pada dok nas ne potopi.
Comments