Nejasnoće koje nam pune praznine pukotina duše su vezivo koje daje postojanost. Iz te postojanosti crpim snagu koja rađa energiju pokreta za dalje. Držati se za nešto tako čvrsto kao što je budućnost, apstrakcija čija egzistencija upitna, je moć sanjara.
Biti sanjar nije lako. Biti vjernik, believer. Biti realan vjerovati u nemoguće. U životu dođe i prođe prebrojivo mnogo momenata, ali konačni i jedini koji su tu su oni sada, koji se dešavaju u momentu govora - Abrakadabra!
Dešavanje je proces samorazvoja i samoiscjeljenja. Da li postoji početak ciklusa? Ako postoji počinje dešavanjem. Sanjar ili lutalica, nije bitno imenovanje i etiketiranje sve su to mehanizmi odbrane. Prirodno ili ne, vlasništvo nad našim mislima imaju isključivo naše misli. Paradoksalno, začarano, ali ciklično i kao takvo nas vraća na teoriju ciklusa.
Samorazvoj se ne dešava sada, ne dešava se u momentu govora. Prošlost, memorija, iskustvo, argumenti, zaključci, sudovi, emotivni prtljag... - to je baza, to je plodno tlo za samorazvoj u prkos autodestrukciji. Idem dalje. Gdje idem dalje? Ako već ne postoji dalje i ako je sve ciklus, gdje se nalazi to dalje?
Tu na scenu stupa moć sanjara. Moć vjernika. Moć apstrakcije. Sve je proces, sve se dešava baša sada (ne tada) kada je povoljno tlo za cvjetanje, za samorazvoj. U ponovljenom ciklusu stanice i faze djeluju poznato, da ne kažem isto ili slično. Šta je onda to što se mijenja, što stojeći u istom mjestu, i hodajući istim putem, se mijenja?
Pješak, ranjenik, lutalica, sanjar,...Sve su to samo neki od oblika transformacija koje se dešavaju. Transformacija je ta koja se dešava pod uticajem "sada". Mi smo ti koji idemo dalje. Nije važno gdje i kada. Nije važna opipljivost tog "dalje". Put u nepoznato. Slobodan pad u nepoznato. Ili ako je već ciklus, idemo li u poznato sa nepoznatim "ja"?
Ja sam ta koja je tu i tamo. Koja je uvijek i nikada. Koja je svima i nikome. Koja je sa sobom i sa tobom. Koja stojeći ide dalje...
Comments