Prošla je ponoć. Jedno stidljivo, ali hrabro Eto me otvara novi svijet i ostavlja prošlost iza nje. Tako malo joj je pružilo ogromnu nadu u dalje. Može li zarasti rana samo sa jednim Eto me?
Samo jedan zagrljaj i 54km su bili neophodni da povjeruje da može ponovo. Da li je nada porasla ili je ipak usađena mogućnost da je vrijeme za novo Dođi? Teško je otkrti tajnu novog osjećaja...
Toplota je stvarna. Sigurnost se rađa uz oprez i budi blagu anksioznst u grudima i sjećanje na ne tako davnu bol. Bol koja je postala dio ličnosti i tako stvorli novu normu stanja postojanja pod teretom patnje. Trebalo je da zaboli da bi joj duša krenula na novo Eto me i hitro otkucala Dođi...
Sve nježne riječi svijeta čula je samoća tastature i četri zida, toplota njenog krevta. Vrijeme je da budu glasne, vrijeme je da otpusti jedno Vrati se... Nema ništa bolje nego terapije nježnošću željene osobe, radosti očiju koje je sreću na raskršću sudbina. Na željezničkoj stanici punoj priča, nadanje, emocija...
Čekanja, pozdravi, susreti, tuga, radost, pomiješana osjećanja, postoje konstantno, dolazi i odlazi... Paralelno postoje osmijesi sreće i oči tuge, ali jaki zagrljaji u oba pravca vladaju energijom stanice. Stanica kao čvor svih odnosa i emocija...
Nema kartu, ali u momentima života odšeta do najbliže stanice i puni alat inspiracije i liječi svoju samoću. Puste riječi su je učinile žednom djela. Svjedoči tom rolerkosteru emocija na tako maloj površini ispunjenoj pokretom. Vazduh miriše na promjenu...
Prošla je već odavno ponoć. Jedno Eto me je pokucalo na vrata...
Commenti